Blog

Čudesni Advent u Sinju nekad i danas u posebnim okolnostima

U nedjelju smo zapalili prvu adventsku svijeću, simbolična značenja Nade, očiju uprtih prema betlehemskoj štalici i otvorena srca za drugi Spasiteljev dolazak. Čudesna je simbolika kruga adventskog vijenca, koji nema ni početka ni kraja, i svijeća, malenog plamička snažne svjetlosti svijeta koja razbija našu tamu.

Nada je ono što nam nikad nije bilo potrebnije u ovim nesigurnim i neizvjesnim vremenima globalne prijetnje zdravlju i životu kakvoga poznajemo. Nepokolebljiva sigurnost božićne radosti uistinu ulijeva nadu da će čovječanstvo prevladati i ovu prepreku, ali i izvući pouku o istinskim vrijednostima.

Doista, bez sjaja i blještavila ukrašenih ulica, bez ukusnih zalogaja adventskih kućica, bez društvenih mreža prekrcanih selfijima – što je ostalo? Ostalo je ono jedino važno – ljubav i zajedništvo koje će nadjačati sve izazove.

Možda nas privremena otuđenost (da, i ovo će proći!) prisjeti i podsjeti na neka, ne tako davna vremena, i tradicionalne običaje ovoga čarobnog predbožićnog razdoblja punog iščekivanja. Zašto ne bismo oživjeli i mlađim naraštajima prenijeli neke koje su našim pretcima donosili toliko iskrene radosti i ispunjenja?

Od starine su u narodu osobito omiljena slavljenja dvaju dragih svetaca, sv. Nikole i sv. Lucije. Prema legendi, sv. Nikola je osigurao miraz kćerima siromašnog plemića potajno im ubacujući vrećice sa zlatnicima kroz prozor. Danas ga rado iščekuju dobra djeca, dok se zločesta pribojavaju njegova pratitelja sa šibama, Krampusa. Ne zaboravimo da su se nekoć djeca veselila sitnom slatkišu ili rijetkom voću jednakim žarom kao današnja najskupljoj igrački ili najnovijoj pametnoj spravici.

Sveta Lucija, zaštitnica vida, očiju i ženskog ručnog rada, također je darivala djecu. Za njezin blagdan vezuju se i neki zanimljivi običaji. Osim tradicionalnog sijanja pšenice za ukras božićnog stola i svijeće, simbola blagostanja i plodnosti, naši stari su imali običaj zapisivati vremenske prilike kroz 12 dana do Božića i tako pratiti kakvo će biti vrijeme u pojedinom mjesecu iduće godine.

Bilo je i praznovjerja – djevojke bi na jedanaest papirića napisale imena mladića, a jedan bi ostavile prazan. Svaki dan do Božića izvukle bi jedan papirić – ako bi posljednji ostao prazni – neće se udati!

Ditinjce, Materice i Očići lijepi su starinski običaji vezani za tri tjedna prije Božića.

Na Ditinjce stariji ljudi traže da im djeca darivaju voće kao otkupninu, a druge nedjelje prije Božića održavaju se Materice. Tada muškarci traže poklon od žena, a majke slatkišima i voćem darivaju djecu koja im složno recitiraju:

Valjen Isus, gazdarice,

čestitan ti Materice.

Došao sam preko mora

da mi dadeš koji ora’.

Potrala me teška muka

da mi dadeš česam luka.

Natrala me teška zima

da mi dadeš čašu vina.

Natrala me ljuta muka

da mi dadeš i jabuka.

Tjedan dana nakon Materica se obilježavaju Očići, a djeca bi slične stvari govorila očevima kao i majkama prošli tjedan. Također bi išli od kuće do kuće, čestitali i svim drugim muškarcima među rodbinom i susjedima, a pri tome bi ih pozdravljali:

Faljen Isus, očići, božićno je vrime,

mi smo došli sada tražit’ vaše otkupljenje.

Pođite na tavan, donesite mese,

ako nije suvo, otvorite kese.

Ako ništa nema, višanje se sprema!

Svim očevima neka su sritni Očići!


U darivanju i duhovnom zajedništvu učas bi došao Badnjak, dan uoči samoga Božića. Riječ badnjak nasljeđe je starocrkvenoslavenskoga jezika, i oba moguća značenja su vrlo lijepa i znakovita: ili od glagola bdjeti ili od razbadariti se – razbuditi se! Bdijmo i razbudimo se! Taj dan narod tradicionalno posti, priprema hranu za bogatu božićnu gozbu i biljem kiti domove, štale i vrtove. Najčešće se kitilo bršljanovim, maslinovim i lovorovim granama. Božićno drvce nekoć se kitilo svijećama (simbolima nade i božanstva), orasima obojenim u srebrnu ili zlatnu boju, lješnjacima, jabukama, smokvama, ukrasnim papirom itd.

U Cetinskoj krajini običaj je bio da domaćin uzme posudicu s blagoslovljenom vodom i poškropi kuću, oko kuće, u štali: ovce, konje, goveda, neprestano moleći Vjerovanje. Djeca bi kitila bor, domaćica bi pripremala bakalar. Osobito je bila raširena priprema pogača, za ovaj kraj tipične beskvasne pogače česnice. Domaćin bi navečer donio u kuću slame i prostro po podu dok se molio Očenaš, a onda su se unosila tri badnjaka (drvo s urezanim križem, simbol Sv. Trojstva) uz riječi „Dobro van došla Badnja večer i Sveto Porođenje!“, na što se uzvraća: „I s tobon zajedno!“ Dva bi se badnjaka zatim naložila, a treći bi se ostavio za Novu godinu. Plamenom badnjaka pali se božićna svijeća utisnuta u posudu sa žitom.  Nakon večere, svi bi nazdravili vinom i otpili po gutljaj iz drvene bukare. Obično bi domaćin zatim umočio kruh u vino i njime gasio svijeću dok su ostali molili i govorili: „Rodi žito, rodi vino“. Vjerovanje je da prvi umire onaj na koga prvoga ode dim svijeće. U veselom i dobrom raspoloženju cijela bi obitelj išla na polnoćku. Slamu unesenu na Badnjak domaćica bi iznosila na blagdan Sv. Ivana, posipala njive i vrtove, a tada se skupljao i pepeo s ognjišta jer se vjerovalo da je svet i da štiti od zla.  

Možda ćemo biti zakinuti za brojne tradicionalne predbožićne koncerte, sajmove i ostale turističke programske aktivnosti, no to nam daje priliku posvetiti se humanitarnim i edukativnim akcijama, pružiti ruku pomoći onima manje sretnima, otvoriti srce i pokloniti toplinu i utjehu kad nas obuzme studen i tjeskoba.

U snazi i plamenu preostalih adventskih svijeća – druga nedjelja svijeća pomirilica ili betlehemska – donosi mir, treća pastirska – slavi radost i veselje, četvrta svijeća, svijeća anđela donosi – ljubav – dočekajmo u miru i zdravlju Porođenje Gospodinovo. A kad ponovno budemo mogli slaviti rame uz rame, lice uz lice, radosno ćemo ponoviti riječi sv. Pavla: „Maranatha!“, „Gospodin je došao

Foto: Tz Sinj
Više: Tz Sinj

shares